„Prije nekoliko godina, kad je Zakaria prvi put stavio svoj ruksak i pokucao na vrata korisnika sa svojom prvom narudžbom, znao je da njegov svakodnevni život nikad neće biti dosadan. Kretanje u gradskoj vrevi između restorana, supermarketa, ureda i stambenih zgrada približava ga stvarnosti drugih ljudi. To je ogledalo društva njegova grada. Jednog dana, dok je dovršavao narudžbu i kretao natrag, doživio je trenutak koji nikad neće zaboraviti“

„Dovršavao sam dostavu i na povratku sam na cesti našao malu torbu koja mi je privukla pažnju. Bila je to izgubljena torbica u kojoj je bio novac, osobna iskaznica i bankovne kartice“

Kad je zamislio šok koji je žena sigurno osjetila kad je primijetila da je izgubila torbicu, bilo je to nešto o čemu Zakaria nije htio niti razmišljati. Odlučio je svakako pronaći vlasnicu torbice.

„Kad sam vidio osobnu iskaznicu, doznao sam adresu vlasnice - bila je blizu mjesta gdje sam našao torbicu. Još uvijek odjeven u Glovo opremu, stigao sam do adrese i pokucao na njezina vrata“

Žena se iznenadila kad je na vratima zatekla dostavljača. Odlučno je rekla da nije ništa naručila. U tom se trenutku Zakaria morao nasmiješiti, jer kada je izvadio njezinu izgubljenu torbicu, vidio je kako joj pada kamen sa srca. Nakon što je još jednom provjerio odgovara li ženino ime onome na njezinoj osobnoj iskaznici, sa zahvalnošću i uzbuđenjem uzela je torbicu.

„Osjećao sam se dobro što sam malom gestom ostavio tako veliki trag. Čini me ponosnim što sam pomogao pokazati da su dostavljači pošteni ljudi“