Dvadesetogodišnji Jurij Huzenko u najboljim je godinama svog života. Možete ga pronaći kako istražuje restorane koje vode talentirani ukrajinski kuhari, zaustavljajući se u kafićima ili u novom trgovačkom centru „Respublika Parku“, koji ima supermarket u brazilskom stilu.
S planovima za budućnost u džepu, njegov kreativni duh potaknuo ga je da uštedi za gitaru, nauči engleski I kasnije pohađa satove pjevanja kako bi svijetu pokazao svoj potencijal. I premda mu se život 24. veljače okrenuo naopačke, Jurij je odlučan da odustajanje nije opcija, što se njega tiče.
„Rat neće uništiti moju mladost I životno nadahnuće. Za 10 godina živjet ću među Ukrajincima, slobodnim I iskrenim, koji cijene svoju kulturu I dive se ljepoti svoje zemlje.“
„Shvatio sam dok sam doručkovao. Taj dan, 24. veljače, trebao je biti uobičajeni radni dan za mene kao dostavljača, Ali kad sam izašao iz svog stana, sve je bilo puno automobila koji su vozili u suprotnom smjeru, svi su bili u žurbi I bježali u panici“
Toga se dana Jurij cijeli dan vozio gradom, obilazeći mjesta na kojima je obično vršio dostave I te su večeri on I prijatelj, negdje u četvrti Podil, po prvi put čuli glasnu sirenu.
“„Nismo shvaćali razmjere onoga što se događa u našoj zemlji I tek smo se vratili kući u 23 sata. Sve se promijenilo“ “
Jurijeva obitelj, njegova majka, očuh I baka, sad su na sigurnom mjestu. „Redovito zovemo jedni druge I financijski im pomažem. Moji planovi su ostati u Kijivu, ovo je moj grad.“ Priznaje da unatoč životu u gradu čiji je centar do sad bio pošteđen izravnih napada, tjeskoba se ovih dana može osjetiti na ulicama Kijiva. Jurij provodi dosta vremena u svom iznajmljenom stanu
„To je važan posao za razvoj društva, a sad je postao još značajniji jer postoje mnogi kojima je potrebna pomoć. Bake, djedovi, djeca, invalidi, čak I životinje, imaju problema s pronalaženjem hrane zbog rata“, kaže Jurij Huzenko.
Jurij prepoznaje veliku pomoć koju zaposlenici Glova iz lokalnog ureda I sami dostavljači pružaju u održavanju svakodnevnog života
„Unatoč situaciji, Kijiv ne stoji na mjestu, a ljudi postupno ponovno otvaraju svoje poslovne objekte kako bi zaradili novac I pomogli onima kojima je to potrebno“
I upravo zbog toga, pomažući onima kojima je pomoć potrebna, Jurij kombinira svoju dostavljačku ulogu s volontiranjem.
„S vremena na vrijeme pomažem isporučiti osnovne stvari neznancima o vlastitom trošku. U Kijivu se opskrba hranom polako vraća u normalu, Ali još uvijek postoji problem s lijekovima ili hranom za životinje“
Sjeća se kad je posljednji put pomogao starijoj ženi „Vjerojatno nikad nisam čuo toliko izraza zahvalnosti. Te stvari nas povezuju. Kad god je to moguće, trebali bismo davati drugima I pokazati za što smo sposobni zato što smo ljudi.“
Jurij, Sergej, Serhij, Bogdan I Oleksij petorica su od brojnih dostavljača u Ukrajini koji svakodnevno donose nadu onima koji otvaraju vrata svojih domova ili čekaju na stanicama podzemne željeznice da dobiju svoje lijekove. Danas ih upoznajemo malo bliže, njihovu najosobniju stranu, poput gradskih očiju koje stalno promatraju.
Glovo Priče