Bodgan je u to vrijeme imao uzbudljive planove, poput proslave rođendana svog malog brata, „napunio je 10 godina 24. veljače - na dan kada je Rusija započela invaziju.“ Osim toga, njegova mama I on imali su karte za Diesel Show, njihovu omiljenu komediju. Sve se to trebalo dogoditi u bliskoj budućnosti, dok je Bogdan također imao na umu početi s radom u inozemstvu I uživati u punom iskustvu života u inozemstvu.
„Ljudi u Lvivu vole različite festivale, a također vole sajmove“, prisjeća se kako je uživao u odlasku u kino, kupnji namirnica I susretima s prijateljima - nečemu što je sad postalo daleko složenije.
Bodgan živi u Lvivu sa svojom obitelji I zapravo kaže da je to zasad još uvijek sigurno mjesto. Kad ga upitate za mjesto na koje se on I njegova obitelj sklanjaju kad se oglasi uzbuna, kaže:
„Živimo u montažnoj kući I naš podrum nije sigurno sklonište za skrivanje. U blizini moje kuće nalaze se neki vrlo važni infrastrukturni objekti, a ne vojni, Ali I oni su napadnuti raketama prije nekoliko dana.“
Sjeća se da je 24. veljače morao odvesti mlađeg brata u školu, Ali ga je obitelj probudila I rekla mu da je počeo rat.
„Nisam vjerovao dok nisam vidio na vijestima. Nakon toga počeo sam zvati sve svoje rođake.“
„Drago mi je što imam svoj posao, a ljudi su sretni što usluge dostave I dalje rade, zapravo pronalazeći određenu utjehu u tome što ekonomija još uvijek funkcionira.“ Za njega je zarađivanje presudno jer je on jedini član svoje obitelji koji može raditi: „Teško je sjediti bez ikakvog posla pa kombiniram volonterske aktivnosti sa svojim poslom, pogotovo zato što sam jedini u obitelji koji može zaraditi novac.“
Jurij, Sergej, Serhij, Bogdan I Oleksij petorica su od brojnih dostavljača u Ukrajini koji svakodnevno donose nadu onima koji otvaraju vrata svojih domova ili čekaju na stanicama podzemne željeznice da dobiju svoje lijekove. Danas ih upoznajemo malo bliže, njihovu najosobniju stranu, poput gradskih očiju koje stalno promatraju.
Glovo Priče